Pred onim iskonskim pitanjem da što je starije, kokoš ili jaje, većina će nas zamuknuti, dok ćemo pitanje – što je starije, kobasice ili salama – otprve pogoditi. Naravno, kobasice.
Kobasice su se odvajkada pripremale u domaćinstvima jer je to, kao i danas, bio jedan od načina čuvanja mesa preko zimskih mjeseci. Kobasica je, dakle izašla iz naroda iliti puka, pa je i prirodno da su neke vrste od pojedinih proizvođača nazvane narodne i pučke kobasice. Ili bi im se dodao pridjev regije, kao slavonska, srijemska, zagorska, međimurska, podravska, prigorska, kao i stranih pokrajina i gradova – tirolska, bavarska, pariška, krakovska, salcburška i debrecinska, tj. debrecinka. Ili u domaćem slučaju, po užem domicilnom imenu proizvođača, kao što je petrinjska kobasica.
Zna se da su prvi Gavrilovići i mesari u Petrinju stigli 1690. i odmah se prihvatili mesarije. Ali je dosta vremena trebalo da organiziraju prvu manufakturu, na kojoj će izrasti najstarija industrija suhomesnatih proizvoda koja do danas ostaje jedna od najdugovječnijih i najprestižnijih, i to ne samo na našim prostorima. I sa sigurnošću se, dakle, može reći da su Gavrilovići uvelike istrenirali zanat najprije na kobasicama, da bi domaćem i svjetskom tržištu ponudili svu kvalitetu u svojim salamama, pogotovo u kultnoj zimskoj. Kobasice su, dakle, kudikamo starije od salame.
S vremenom najpopularnije i najtraženije postale su kranjske kobasice kao tipičan proizvod, pogotovo na području nekadašnje Austro-ugarske. Postoji priča da je car Franjo Josip na proputovanju kroz tadašnju povijesnu pokrajinu Kranjsku, današnju Sloveniju, u mjestu Naklo u lokalnoj gostionici kušao njihovu domaću kobasicu i uzviknuo: „To nije bilo kakva kobasica, to je Kranjska kobasica!“
Oglasi iz lokalnih novina dokazuju da su se u Gavriloviću kranjske kobasice proizvodile u velikim količinama između dva svjetska rata. Isprva se te kobasice, iako po istom, u domaćinstvima poznatom sastavu i obaveznom čislu obrednih svinjokolja i kolinja po seoskim i prigradskim dvorištima, nisu nazivane kranjskim, nego češnjovke ili jednostavno suhe kobase. Po popularnosti tridesetih godina dostići će ih, ako ne i prestići, tzv. hren kobasice, hrenovke ili viršle.
Vratimo li se ovom, u posljednje vrijeme krajnje ispolitiziranom nazivu kranjskih kobasica, koje bi Kranjska, tj. susjedna nam Slovenija, zaštitila i zadržala isključivo kao svoj nacionalni brend, poslušajmo našeg vodećeg TV gastronoma Veljka Barbierija:
„Kranjska kobasica je autohtoni kranjski, dakle slovenski proizvod, koji svoje porijeklo vuče još iz 15. stoljeća. Prvi put se spominje u dnevniku Paula Santonina koji je u službi venecijanskog nadbiskupa proputovao Austriju, Štajersku, Kranjsku i Sloveniju, te u svom dnevniku, uz iscrpne gastronomske osvrte, bilježio brojna jela koje je putem kušao. Na nekoliko mjesta spominje kobasu koju je jeo u velikaškim kućama na putu kroz Kranjsku. Santonino ne dodaje pridjev kranjska, ali kako na putu kroz Kranjsku stalno jede iste kobasice, nije teško zaključiti da se radi o njima. Ta se kobasica rano protegnula i u naše krajeve, pogotovo na rubna područja – Međimurje, Prigorje, Zagorje… Tada se, u okviru Austro-ugarske Monarhije, već u 17. i 18. stoljeću proširila i na Hrvatsku, dok se u 19. stoljeću pod nazivom kranjska kobasa pojavljuje u gastronomskom svijetu.“
Najpopularniji proizvodi u to doba, tridesetih godina prošlog stoljeća, na kraju će postati već spomenute hrenovke iliti viršli, koje će s vremenom dobiti različite replike, najčešće u hot dogu kao brza hrana iz izloga i uličnog kioska. Ili zapečene u lisnatom, kao i u dizanom, tijestu. Od njih se čak formiraju i peku cvjetni rumeni kolači i cijele torte. Nije onda ni čudo da se jednom prigodom Đuro Gavrilović Drugi u novootvorenoj Gradskoj kavani na Jelačićevu placu sredinom tridesetih, s prijateljem u društvu, našalio i smrtno ozbiljno od zbunjenog konobara naručio „hrenovke sa šlagom“! Povod mu je vjerojatno bila najnovija ponuda prestižnog bečkog hotela Sacher, koji je na jelovnik sa slasticama i svojom slavnom tortom, kod nas prozvanom zaherica, stavio i hrenovke sa šlagom.
Prethodna priča
Serenada ispod prozora gradonačelnika Gavrilovića
Većina vodećih ljudi petrinjskog Gavrilovića, i to kroz gotovo sve generacije, aktivno je sudjelovalo i u komunalnom, političkom i društvenom životu Petrinje.
Pročitaj višeSljedeća priča
Gavrilović izložen u vitrini narodnog sloga
Kako su suhomesnati proizvodi, pogotovo Zimska salama, bili popularni i već prisutni na stolovima elitnih domova po cijeloj Monarhiji, organizatorima Jubilarne izložbe 1891. u Zagrebu bilo je specijalno stalo da Gavrilovićevo ime obogati izložbenu ponudu i „diku cjelokupnog hrvatskog gospodarstva“. I nije onda čudo da Petrinju osobno posjećuje emisari, odaslani od strane organizatora.
Pročitaj više