Stjepan Gavrilović, prvi poslovnjak i damenfreund

Ovakvo penjanje, pentranje ili veranje po granama obiteljskog stabla, autoru uvijek pružaju zadovoljstvo, jer otkriva različite likove koji u konačnom zbroju čine kolektivnu sliku obitelji.

U takvom ciljanom istraživanju, neminovne su usporedbe između generacija gdje nas između oca i sina ili između strica i nećaka, na primjer, dočekuju dirljive podudarnosti i sličnosti, ali i neočekivane razlike i suprotnosti. Briga za obiteljski biznis i firmu koja nosi zajedničko prezime za sve je podjednako obiteljski životni moto i ukupni interes, jer se inače mesna industrija Gavrilović ne bi se kroz stoljeća održala, pogotovo ne bi izgradila, i na tako duge staze u svojoj branši, zadržala primat na domaćim i europskim trgovačkim policama, pa i šire.

Sjetimo se Mate Gavrilovića, oca petrinjske industrije, koja kroz desetljeća u svom nazivu nosi njegovo ime. Svog dobročinitelja i strica Johanna Iveca Gavrilovića, koji ga uči zanatu i nad njih bdije, vlastitim će idejama i organizacijskim sposobnostima ubrzo preteći  i prvi u familiji dobiti epitet  „uspješan privatni poduzetnik“. Mato će svom prvorođenom sinu dati ime Stjepan pa kad će prvi od trojice sinova (uza Stjepana, ima Matu i Đuru) dorasti do mesarskog pulta, smjesta će pokazati svoju darovitost u organizaciji i mesarskom zanatu općenito, a koji je naučio od svog oca i strica.

U osamnaestoj godini života, Stjepan Gavrilović, uz pomoć i podršku svoje malodobne braće, Mate i Đure, staje na kormilo obiteljske firme, ispražnjeno iznenadnim i preranim odlaskom oca Mate st. Ocu je najbliži u uspješnom poslovanju, u trgovinama i mesnicama, koje sam s braćom u svojim mladim godina 1889. reorganizira, proširuje i podiže na višu razinu. U dogovoru s braćom Matom ml. i Đurom, isprva obiteljsko poslovanje protokolira pod nazivom Tvornica M. Gavrilović sinovi, a od godine 1889., kad u nju ugrađuje dio sebe i svojih ideja, ime joj daje „Prva hrvatska tvornica salame, sušenog mesa i masti  M. Gavrilović sinovi u Petrinji“. Sličnost između oca i sina prepoznaje se i u Stjepanovoj potrebi za širim društvenim angažmanom u Petrinji i u Zagrebu. Tako od 1890. djeluje kao gradski zastupnik u Gradskom zastupstvu Petrinje. Godine 1902., s braćom, član je utemeljitelj Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, utemeljitelj Hrvatskog Radiše i jedan od osnivača Hrvatskog Radiše u Petrinji te član utemeljitelj petrinjskog ogranka Matice hrvatske. Bio je član glavnog vijeća Zemaljskog saveza hrvatsko-slavonskih industrijalaca osnovan 1905., a kome je na čelu kao predsjednik Gustav Vitez Pongratz, a dopredsjednici barun Vilim Gutman i Ignjat Granitz – sve ugledna imena društvenog života Zagreba na početku stoljeća.

Laskavu ocjenu poslovanja Stjepanovog „Gavrilovića“ daje i sam vrh struke. Tako Trgovačko-obrtnička komora u Zagrebu na svojoj godišnjoj skupštini početkom 1909. godine na kojoj je raspravljano o poslovanju u 1908. godini i dalje najviše prostora daje „najstarijoj i najvećoj“ Tvornici M. Gavrilovića sinovi d.d. koja sa svojim „golemim tovilištima svinja spada među naša najuglednija eksportna poduzeća. Među mesnim poduzećima petrinjska Tvornica nalazi se daleko na prvom mjestu i jedina proizvodi prvoklasne i specijalne salame za izvoz“

I najutjecajniji zagrebački dnevni list „Obzor“, kojem su na čelu velikani hrvatskog novinarstva Milivoj Dežman i Vladimir Lunaček, a u novinama surađuje i Marija Jurić Zagorka, laskavim riječima opisuje tehnološki standard petrinjskog Gavrilovića:

„U posebnoj dvokatnoj zgradi poput tornja“, piše dopisnik Obzora, „nalazi se sušionica za meso i slaninu. Svaki komad visi zasebno, a u podnožju gori pilovina. Meso je tako izloženo dimu i za 15 sati je posve suho i udimljeno. Od glavnijih komada mesa najbolje su poznate butine (šunke) hrptenice, zavratnjaci, pleća itd., a od kobasica spomena su vrijedne male kobasice koje u promet dolaze kao ‘hrvatske kobasice’. Slanine se proizvodi mnogo vrsta, imade debela slanina, soljena i udimljena, zatim papricirana slanina i slanina tzv. hamburška koja je prorasla s mesom… A goveđe meso, pomiješano sa svinjskim, upotrebljava se za prostije vrste suhih kobasica. A tu je i poseban Odjel za proizvodnju salame, koji je smješten u posebnoj zgradi“…

Marija Jurić Zagorka

U brizi za ugled i prosperitet familijarnog imperija, između dviju Gavrilovićevih generacija ima sličnosti i razlika, dok između oca Mate i sina Stjepana u privatnom i intimnom životu sličnosti su rijetkost. Prisjetimo li se kako je Mato volio svoju mladu suprugu Mariju Radočaj i koliko je bio opsjednut njenom izrazito lijepom bujnom smeđom kosom da je, nakon njene prerane smrti, od kose dao izraditi njen portret. Dijametralna razlika između oca i sina je u tome što će nasljednici Onkla Stephe ili Steve ne bez razloga zvati Damenfreund, dakle, ljubitelja dame. U obitelji se i danas čuva čitava zbirka fotografija lijepih dama s posvetama i pjesmicama, a sudeći po modi fotografije pokrivaju razdoblje od tridesetak godina.

U poznijim godinama imao je stalnu pratilju, prekrasnu bečku Židovku gospođu Zmigroth kojoj je bio uredio luksuzni stan. Pratila ga je na putovanjima po raznim kupališnim mjestima. Nedugo nakon Stjepanove smrti gospođa Zmigroth se obratila obitelji u Zagrebu s molbom da joj iz tadašnje Austrije iznese nakit jer je kao, pametna žena na vrijeme shvatila da treba bježati iz te zemlje. Nećak i supruga su spremno odgovorili na tu molbu, kćerka Nana se i danas sjeća da su roditelji bili zapanjeni tim nakitom – u obitelji Gavrilović niti jedna zakonita supruga nije posjedovala ništa približno slično. “A ja sam bila zadnja dama u njegovom životu“, kaže Nana kojoj je Onkel Stevo bio krsni kum. Pred smrt, nakon moždanog udara, a gdje nego u Orijent Expressu, Stevu je njegov njegovatelj vodio na šetnju u invalidskim kolicima na Zrinjevac ili Tomislavac. „Sjećam se karirane deke na njegovim koljenima, njegovog raznježenog lica i sivih kartonskih košarica sa šumskim jagodama koje mi je redovito poklanjao“.

U Beču, kamo je putovao svojim privatnim kupeom, preferirao je hotelske sobe, kamo je dovodio i svoje dame. U hotelu se osjećao kao doma, posebno u prestižnom bečkom hotelu „Astoria“, gdje je doživio čast da u hotelskoj knjizi ostane zapisan kao gost pod „brojem 1“!. A kako je „Gavrilović“ u Beču imao svoju ispostavu, kroz godinu je u Beču boravio više mjeseci. Ljeti je odlazio u Ostende i Biarritz u Belgiji na kartanje, a zimi je brodom iz Rijeke putovao u Alexandriju u Egipat. Zbog tog čestog putovanja, potomci su ga nazvali Weltmann iliti svjetski čovjek.

U svakom slučaju Stjepan Gavrilović bio je poseban, a što se može zaključiti i po jednoj zgodi u Novom Vinodolu. Kad je prolazio brodom pokraj Oršićeve vile koju je netom bio kupio za obitelj, rekli su mu kako je to njegova vila. Novi vlasnik u komentaru je bio kratak: „Uuu, krasno“! I nikad u nju nije ušao…

Prethodna priča

Gavrilović izložen u vitrini narodnog sloga

Gavrilović izložen u vitrini narodnog sloga

Kako su suhomesnati proizvodi, pogotovo Zimska salama, bili popularni i već prisutni na stolovima elitnih domova po cijeloj Monarhiji, organizatorima Jubilarne izložbe 1891. u Zagrebu bilo je specijalno stalo da Gavrilovićevo ime obogati izložbenu ponudu i „diku cjelokupnog hrvatskog gospodarstva“. I nije onda čudo da Petrinju osobno posjećuje emisari, odaslani od strane organizatora.

Pročitaj više

Sljedeća priča

Gavrilovićeva Zimska za ljetnu vilu u Novom Vinodolu

Gavrilovićeva Zimska za ljetnu vilu u Novom Vinodolu

Prvi Gavrilovići došli su u Novi Vinodol vlakom. Iako je Gjuro Gavrilović Prvi već desetak godina posjedovao i vozio automobil, vlakom se odlazilo zbog poveće zalihe hrane. A kako vlak vozi samo do Plase (stanica iznad Novog), hrana se (uz osnovne namirnice, sol, šećer, brašno, mast i med, tu su bili meso u masti i, naravno, šunka i suhi špek, te razni suhomesnati proizvodi iz širokog proizvodnog asortimana tada već slavne petrinjske tvornice), od željezničke postaje prevozila kolima s konjskom zapregom iliti foringašima, kako se to tada zvalo.

Pročitaj više