Stjepan Gavrilović, prvi poslovnjak i damenfreund

U brizi za ugled i prosperitet familijarnog imperija, između dviju Gavrilovićevih generacija ima sličnosti i razlika, dok između oca Mate i sina Stjepana u privatnom i intimnom životu sličnosti su rijetkost. Prisjetimo li se kako je Mato volio svoju mladu suprugu Mariju Radočaj i koliko je bio opsjednut njenom izrazito lijepom bujnom smeđom kosom da je, nakon njene prerane smrti, od kose dao izraditi njen portret. Dijametralna razlika između oca i sina je u tome što će nasljednici Onkla Stephe ili Steve ne bez razloga zvati Damenfreund, dakle, ljubitelja dame. U obitelji se i danas čuva čitava zbirka fotografija lijepih dama s posvetama i pjesmicama, a sudeći po modi fotografije pokrivaju razdoblje od tridesetak godina.

U poznijim godinama imao je stalnu pratilju, prekrasnu bečku Židovku gospođu Zmigroth kojoj je bio uredio luksuzni stan. Pratila ga je na putovanjima po raznim kupališnim mjestima. Nedugo nakon Stjepanove smrti gospođa Zmigroth se obratila obitelji u Zagrebu s molbom da joj iz tadašnje Austrije iznese nakit jer je kao, pametna žena na vrijeme shvatila da treba bježati iz te zemlje. Nećak i supruga su spremno odgovorili na tu molbu, kćerka Nana se i danas sjeća da su roditelji bili zapanjeni tim nakitom – u obitelji Gavrilović niti jedna zakonita supruga nije posjedovala ništa približno slično. “A ja sam bila zadnja dama u njegovom životu“, kaže Nana kojoj je Onkel Stevo bio krsni kum. Pred smrt, nakon moždanog udara, a gdje nego u Orijent Expressu, Stevu je njegov njegovatelj vodio na šetnju u invalidskim kolicima na Zrinjevac ili Tomislavac. „Sjećam se karirane deke na njegovim koljenima, njegovog raznježenog lica i sivih kartonskih košarica sa šumskim jagodama koje mi je redovito poklanjao“.

U Beču, kamo je putovao svojim privatnim kupeom, preferirao je hotelske sobe, kamo je dovodio i svoje dame. U hotelu se osjećao kao doma, posebno u prestižnom bečkom hotelu „Astoria“, gdje je doživio čast da u hotelskoj knjizi ostane zapisan kao gost pod „brojem 1“!. A kako je „Gavrilović“ u Beču imao svoju ispostavu, kroz godinu je u Beču boravio više mjeseci. Ljeti je odlazio u Ostende i Biarritz u Belgiji na kartanje, a zimi je brodom iz Rijeke putovao u Alexandriju u Egipat. Zbog tog čestog putovanja, potomci su ga nazvali Weltmann iliti svjetski čovjek.

U svakom slučaju Stjepan Gavrilović bio je poseban, a što se može zaključiti i po jednoj zgodi u Novom Vinodolu. Kad je prolazio brodom pokraj Oršićeve vile koju je netom bio kupio za obitelj, rekli su mu kako je to njegova vila. Novi vlasnik u komentaru je bio kratak: „Uuu, krasno“! I nikad u nju nije ušao…