Prvi auto Đure prvog
S današnje pozicije kad nam na stotine tisuća automobila zvrnda pokraj, iza i ispred nas, kad smo živčani od tog silnog prometa drugih da bismo sami autima nabijali kilometražu na višeetažnim autoputovima, podbočenim vijaduktima i transplantiranim dvorski rasvijetljenim tunelima, bome nam nije lako dočarati one pionirske godine našeg automobilizma kad su vlasnike automobila brojili na prste. I sa strahopoštovanjem izgovarali njihova imena jer se znalo da su isti dovoljno bogati da bi sebi kupovali te prometne novotarije i vrlo skupe igračke na četiri kotača.
Onaj auto koji je na slici, to je prvi auto?
To je prvi auto koji je kupio moj prapradjed Đuro Gavrilović Prvi – ne bez ponosa pokazuje na uspjelu fotografiju djede Đuro Gavrilović. – I, taj je auto bio lifran sa šoferom. Šofer je bio prisutan kad se auto gradio, kad se sastavljao. U ono doba nije bilo niti mehaničara, niti šofera. Čovjek je došao kao visoko školovani šofer …. To je bilo kao da danas imaš avion. Šofer, kupljen s autom, nastanio se u Petrinji i do Prvog svjetskog rata tu živio, a onda se oženio jednom Bečankom. Od novaca koji je kod naše familije zaradio, kupio je kavanu.
A koje je marke bio taj auto?
Isotta Fraschini, to je tada bio talijanski Rolls Royce.
Znači čovjek je bio Talijan?
Da, da. Taj je auto koštao kao trokatnica. I daj si ga kupi! To je mogao samo moj djed Đuro Prvi koji je, s braćom, vodio našu obiteljsku tvrtku i istodobno bio gradonačelnik Petrinje.
A kakav je to auto bio?Auto je bio s mekim kožnatim krovom, koji se mogao otvoriti po ljeti i zatvoriti kada je kiša padala. A po zimi je bio kao kočija, imao je zatvorenu kabinu. Vozač je sjedio vani kao kočijaš, na slobodnom zraku, imao je pred sobom samo staklo. Auto je imao i lampe na karabit.
I kako je to brzo vozilo?
A nekih osamdeset na sat. I u ono doba putovalo se radi posla, oni su tim autom putovali do Beča. Ali na tom putovanju do Beča morali su više puta gume promijeniti, jer se to tako puno trgalo. To je bio prvi auto s pumpanim gumama. U ono doba nisu još znali napraviti otporne gume. A benzin se kupovao kod grajzlera* u trgovini mješovite robe. Benzin su držali u bačvama, to se pumpalo van, pa se prelijevalo u auto i išlo se dalje. Pumpnih stanica još nije bilo. To je bio apsolutni početak automobilizma kod nas, ali kad vidiš koja je to godina, onda vidiš da je to bilo jako rano.
Koja je to bila godina?
1908.
Te godine Zagrebom je još prometovala „konjka“, kako su naši strici nazivali konjski tramvaj. Novine s oduševljenjem pišu kako je „glavni trg osvijetljen kao plesna dvorana“ – uvedena je, i još se uvodi, ulična električna rasvjeta. Počinje asfaltiranje Jelačić placa i Ilice, ali Ilički plac ostaje neasfaltiran!
Đuri Gavriloviću, gradonačelniku u neasfaltiranoj Petrinji i vlasniku osobnog automobila, pridružuje se zagrebački arhitekt i budući gradonačelnik Vjekoslav Heinzel, oboje uspješni natjecatelji u budućim auto i mototrkama, u kojima će s velikim uspjehom sudjelovati i moj otac Đuro Drugi.
