Iako je u prvoj polovici 19. stoljeća od mesarskih majstora iz obitelji Gavrilović najviše uspjeha imao Johann-Ivec Gavrilović, na sam vrh petrinjske mesarske dinastije kronike stavljaju Matu Gavrilovića, po kojem se službeno i danas na Zimskoj salami piše „Mato Gavrilović i sinovi“.
Rođen 1836., Mathias Mato mesarski zanat počinje vrlo rano učiti kod strica Iveca. Matin otac neprekinuto je bio zaokupljen širenjem i preuređenjem mesnica, a Ivec nije imao djece, pa mu je za oko zapeo mladi Mato, koji je često zalazio kod strica i strine. Nakon uspješno završenog naukovanja Mato je svečano „oslobođen“, kako je to onda bio običaj, te odlazi na dvogodišnju „vandrovku“, obilazi majstore i (poput šegrta Hlapića!) stječe iskustvo diljem Austrougarske. Po povratku u Petrinju uključuje se u mesarski ceh i vodi mesnicu strica Iveca, a uz to i pomaže ocu u vođenju njegove mesnice. Tih godina ženi se s kćeri poznatog i imućnog sisačkog trgovca, četiri godina mlađom Marijom Radočaj. A zbog ugleda, imovine i uzornog vladanja bio je primljen za slobodnog građanina vojnog komuniteta Petrinja. I tako postaje deseti član obitelji Gavrilović, koja je od magistrata dobila građanski list i time uživala sve povlastice koje su imali građani vojnih komuniteta Hrvatsko-slavonske vojne krajine.
Uz mesarstvo, Mato Gavrilović bavi se različitim drugim poslovima i trgovinom pa je prvi u familiji zauzeo ulogu privatnog poduzetnika, kako bi se to danas reklo. A za sve to Mato je i u intimnom životu „poduzetan“! U braku s Marijom Radočaj Gavrilović u kratkim razmacima ovaj se poznati petrinjski brak povećava čak za tri sina. Prvi je Stephanus (Stjepan), drugi Matin sin Mate, dobio je ime po svom ocu, kao po unaprijed utvrđenim zakonitostima „ljudske sudbine“. I na kraju, treći sin, prvi u ovoj obitelji dobiva ime koje će obilježiti razdoblje familije i firme sve do naših dana – Georg (Gjuro). Ali djeca za nešto više od godinu dana, ostaju bez majke. Umire vrlo mlada, u 29. godini života pa su daljnju brigu oko malodobne djece u najvećoj mjeri vodili djed i baka.
Koliki je to bio gubitak za gospodara Matu, najbolje je podsjetiti se na njegovu veliku ljubav prema svojoj mladoj supruzi. U razotkrivanju intimnosti u toj slavnoj ljubavnoj priči iz obitelji Gavrilović, pikanteriju o njenoj fatalnoj kosi nudi nam teta Vesna: „Dida Mato je jako ljubio svoju ženu, a s njenom dugom i bujnom smeđom kosom bio je upravo opsjednut. O bujnosti i raskošnom izgledu Radočajkine kose (svi su je iz familije zvali po njenom djevojačkom prezimenu) pričalo se da je mlada snaha Gavrilović redovito petrolejem masirala svoje vlasište, a kosu češljala samo specijalnim češljem, fino izrađenom od kosti. Dida Mato tako je ljubio ženinu kosu da je dao napraviti pokojničin portret od njene bujne kose. Kako je ta famozna kosa bila začešljana nisam nikada pitala. A moja mama samo je govorila: “Portret Radočajkin, iz njene vlastite kose.”
Mato se sada, naročito poslije smrti supruge, počinje upuštati u raznovrsne poslove, za koje je procjenjivao da bi mu u tadašnjim, nesigurnim vremenima, u kojima se nalazila cijela Vojna krajina, mogli najviše koristiti. Osim mesarstva, Mato je imao također moderno uređenu trgovinu s mješovitom raznovrsnom robom, veliki mlin i skladište brašna. Od 1879. godine u poslu mu pomažu maloljetni sinovi Stjepan, Mato i Đuro, a njihov djed Josip, iako u 66. godini života, u prvoj polovini 1879. godine još se dobro drži, čak za 120 forinti godišnje uzima u zakup jednu krčmu u gradu u kojoj su na jelovniku obvezno bili „Gavrilovićevi specijaliteti“.
Mato je bio aktivan i u društvenom životu grada Petrinje. Bio je istaknuti član Glazbenog zavoda, Gradske glazbe, Gospodarstvene bratovštine. Poticao je osnivanje Dobrovoljnog vatrogasnog društva (DVD) u Petrinji još 1873. pa je tih godina sudjelovao u najznačajnijim svečanostima DVD-a, a slično je bilo i prigodom dolaska u Petrinju bana Ladislava Pejačevića. Bio je u odboru za doček, a njegovom zaslugom organiziran je i bogati domjenak u tadašnjem petrinjskom Hotelu „Zum Anker“ (K sidru). Domjenak će Mato Gavrilović spretno iskoristiti u marketinške svrhe svoje firme. Bana Pejačevića, njegovu svojtu i ostale visoke goste ponudit će tradicionalno poznatom „petrinjskom kobasicom“ i posebnim suhomesnatim narescima s imenom Gavrilović.
Na početku osamdesetih većinu svojih društvenih angažmana mora napustiti kako bi se mogao posvetiti radikalnoj rekonstrukciji mesnica, kobasičarne, te već prilično dotrajale sušionice. Ali sve je to za ambicioznog Matu, čini se, prezahtjevan poslovni pothvat, koji organizam Mate Gavrilovića nije mogao izdržati. Tako se dogodilo da je jedan od najpoznatijih i najuspješnijih članova obitelji Gavrilović ipak morao pokleknuti, relativno mlad, s navršenih 47 godina života. Na velikom sprovodu, uz pratnju vatrogasnog zbora, Gradske glazbe, 20. listopada 1883. pokopan je na već tradicionalnom obiteljskom počivalištu, groblju sv. Roka.
Međutim, njegovim se odlaskom s aktivnostima malo zastalo, ali nije prekinuto i nije smjelo stati zacrtano Gavrilovićevo poslovanje, ponajprije zahvaljujući trojici, već poslovno svjesnih i za njihove godine, izrazito ambicioznih Matinih sinova. A za Matom će se još dugo govoriti kao osnivaču i vodećoj figuri moderne mesne industrije Gavrilović. A prati ga i rečenica koja na efektan način potvrđuje njegove zasluge: „Matina petrinjska salama za cara i bana“! Tako već spomenutom banu Pejačeviću dodajmo bana Jelačića, od ranije u prijateljskoj vezi s najpoznatijom petrinjskom familijom. Prvi Gavrilović, Mato, pobrinuo se da se hrvatskim banovima priključi i sam monarh, car i kralj Franjo Josip, koji je na kraju šezdesetih 19. stoljeća posjetio Vojnu krajinu i Petrinju.
„Čelnici Gospodarstvene bratovštine petrinjske 12. ožujka 1869. bili su na dočeku cara i kralja Franje Josipa II. Uz bratovštinsko vino, car je nedvojbeno kušao i poneke specijalitete iz pečenjarnice jednog od čelnika Bratovštine, gospodara i mesarskog meštra Mate Gavrilovića. Unatoč strogim mjerama, glede prehrane cara na njegovim putovanjima, austrijski je vladar ipak zalogajio nešto i izvan službenog protokola…“ a detaljno utanačio tada još prebivajući u Beču, Petrinjac Stjepan Pejaković.
Prethodna priča
Gavrilovićevom salamom i ban Jelačić omastio brk
Samo jednom hrvatskom banu u povijesti generacije su „ustajale“, čak i u godinama nakon Drugog svjetskog rata kad se za hrvatsku budnicu „Ustani bane“ išlo u zatvor. A nosači zvuka, koji zazivaju bana Jelačića, prodavali su se masovno, iako u velikom strahu i u teškoj ilegali.
Pročitaj višeSljedeća priča
Čarobne mesarske tajne iz didine kutije za cipele
U gradu i državi koji, nažalost, nemaju ni „i“ od industrije, Gavrilović je pravo svjetsko čudo. Petrinjski obiteljski industrijski imperij sa sobom nosi svu silu svjetskih atributa. Ne samo zato što se od 17. stoljeća održava, pa se samim tim ubraja u svjetske rekordere barem u mesnoj industriji, nego je i jedinstveni uzorak u industrijskom pletenju obiteljskog stabla.
Pročitaj više