Gavrilovićeva Zimska za ljetnu vilu u Novom Vinodolu
Prvi Gavrilovići došli su u Novi Vinodol vlakom. Iako je Gjuro Gavrilović Prvi već desetak godina posjedovao i vozio automobil, vlakom se odlazilo zbog poveće zalihe hrane. A kako vlak vozi samo do Plase (stanica iznad Novog), hrana se (uz osnovne namirnice, sol, šećer, brašno, mast i med, tu su bili meso u masti i, naravno, šunka i suhi špek, te razni suhomesnati proizvodi iz širokog proizvodnog asortimana tada već slavne petrinjske tvornice), od željezničke postaje prevozila kolima s konjskom zapregom iliti foringašima, kako se to tada zvalo.
Dionica do vlastite vile, koju je 1902. dao sagraditi grof Oršić, a od njega otkupio najstariji od trojice braće, u to doba rukovodećih u petrinjskoj tvornici Gavrilović, onkl Stepho, nije bila dugačka, ali sa svojim zavijucima i strminom, pomalo riskantna za kola s konjskom zapregom, krcatim ambalažama s hranom.
U zalihi hrane uvijek se računalo s brojnim gostima koji su pozivani u vilu i u njoj bili povremeni ili stalni gosti. Jedan od stalnih gostiju bio je znameniti slikar i grafičar Menci Klement Crnčić, koji je u susjedstvu imao svoju vilu. To je najatraktivnije mjesto, odmah iznad Lišanjske uvale, a većina obiteljskih vila još i danas izaziva ergele stranih i domaćih turista svojim tajanstvenim ženskim imenima: Nikolina, Marija, Olga, Sofija, Angelina. Kruna tom najprivlačnijem središnjem predjelu starog grada postaje luksuzni hotel „Lišanj“, izgrađen po ideji i nacrtima zagrebačkog arhitekta Ignjata Fischera. Pretpostavlja se da je isti arhitekt projektirao i Oršićevu, odnosno Gavrilovićevu vilu. Iako za to nema i pisanog traga, ali po sličnostima u projektantskom rukopisu s hotelom „Lišanj“, ima razloga nagađanjima.
U to doba, prvih desetljeća dvadesetog stoljeća, Fischerovo ime jedno je od najtraženijih i najizvođenijih među zagrebačkim arhitektima. Fischer je izgradio „pola Donjeg grada“. Njegovo su djelo „Kastner i Öhler“ (Nama) na početku Ilice, Arkova tvornica likera i upravna zgrada u Vlaškoj, te Arkove dvije stambene zgrade na Dolcu (u jednoj stanovala i stvarala Marija Jurić Zagorka), koautor u gradnji zgrade Hrvatskog sabora na Markovu trgu, ali i projektant javnih kuća u Tkalčićevoj, a njegovo su djelo i zgrade Zagrebačke štedionice i Gradske kavane na Jelačićevu trgu.
Poznati susjed slikar Crnčić, kad ne bi slikao (iz Novog ostavio više antologijskih panoramskih slika uvala i otočića) ili bio zaokupljen ljetnom slikarskom školom, koju je za svoje zagrebačke studente održavao u Novom, kad god sam ne bi imao goste, uglavnom prijatelje i kolege likovnjake iz Zagreba, skoknuo bi susjedima Gavrilovićima na čaj ili kavu, iz salona bake Paule, uvijek zadužene za doček gostiju, iako bi se u vili našla i cijela Gavrilovićeva obitelj. Baka i tako nije odlazila na kupanje, a još manje na sunčanje. Uvijek spremna poslužiti goste, a slobodno vrijeme koristila je s knjigom u ruci ili ručnim radom u vrtnoj sjenici.
Zato je njen sin Gjuro Drugi, punim plućima disao za Novim i punom brzinom svako malo jurio u svoju omiljenu morsku destinaciju, jednom motociklom, drugi put automobilom. Kako je bio sportski tip i uspješni športaš i u automobilizmu i motociklizmu, pobjednik u mnogim trkama i u oba sporta nagrađivan medaljama i lovorovim vijencima, nije mu bio problem iz Zagreba ili Petrinje skoknuti u Novi Vinodol. Pogotovo kad bi mu se na otvoreni sic ili na suvozačkom sjedalu u karoseriji priključila poneka od njegovim zgodnih pratilja, s kojima nikad nije oskudijevao, a o čemu svjedoče danas u familiji čuvane crno-bijele i već malo požutjele fotografije. Tako ga na nekim fotkama danas vidimo u šarenom društvu na novljanskoj plaži s obaveznim gramofonom za poticaj pravog mladenačkog morskog raspoloženja.
Đuri Drugom, koji je, kao športska zvijezda, automobilski as, najčešće od svih Gavrilovića navraćao u Novi, automobil za to njegovo omiljeno putovanje uvijek mu je bio pri ruci i na srcu, ali jednom će ga, za vrijeme povratka iz Novoga u Zagreb, zamalo doći glave. Iz jednog šumarka u blizini Ogulina njegov je automobil zasut Dum-Dum mecima, koji su mu izbušili gume na kotačima i porazbijali automobilska stakla. Đuro je zadobio samo površinske ogrebotine od rasutog stakla, a spasio ga – Sv. Antun Padovanski! Njegova supruga Dody bila je, naime, veliki štovateljica Sv. Antuna Padovanskog, zaštitnika zaljubljenih. S jednog posjeta Padovi svom je mužu Gjuri na poklon donijela metalni medaljon s likom sveca, koji je njen suprug Gjuro uvijek nosio u džepu košulje ili unutarnjem džepu sakoa (blizu srca!). Prilikom spomenutog napada u šumarku blizu Ogulina jedan od ispaljenih barbarskih metaka na Gavrilovićev automobil zabio se u sv. Antuna i tako je spašen život Gjure Drugog. A sretno su prošli i suvozači u napadnutom automobilu, supruga Dody i nejaka dječica Vera i Đuro Treći ostaju bez ogrebotine. To je bila 1941. i početak drugog svjetskog rata.
Nakon rata 1945., vila u Novom doživljava sudbinu petrinjskih tvorničkih pogona i postrojenja – u ime naroda je oduzeta i narodu predana na upravljanje i rabljenje. Tako vila „Gavrilović“ preko noći postaje radničko odmaralište. I tako su „u ime naroda“ reprezentativni prostori u prizemlju pretvoreni u radničku menzu, a otmjeni Herrenzimmern postaju niz jeftinih sanitarnih čvorova, tj. šekreta!
Đuro Treći, današnji prvi čovjek „Gavrilovića“, koji se kao dječarac u prvoj godini života našao u očevu automobilu u tom fatalnom trenutku kad je automobil pogođen rafalima metaka, u međuvremenu zbog rata, pa zbog „oslobođenja“ nije imao priliku doći u obiteljsku vilu. U međuvremenu mu je samo preostalo priključiti se kolektivnoj obiteljskoj memoriji u kojoj bi se uvijek iznova vrtjelo ono slavno predratno razdoblje, kad novljanska vila najstarije i najslavnije petrinjsko-zagrebačke mesarske imperije, igra ulogu okupljališta uglednih i slavnih.
A najslavnija gošća Gavrilovićevih, i to u Petrinji i u Novom Vinodolu, bila je „Kraljica Meta“, kako su nazivali Zinku Kunc, najsjajniju svjetsku opernu ikonu, članicu prvog svjetskog opernog hrama, Metropolitana na Manhattanu. U Novi je dolazila sa suprugom Vilfanom, a udomaćio se i Zinkin brat pijanist i kompozitor Božidar Kunc sa suprugom. Ostaje zapamćeno kako je Zinkin muž Vilfan otvoreno pokazivao ljubomoru zbog laskavih komplimenata na račun svoje slavne žene i njene svjetske karijere, a sam se u tom općem laskanju osjećao prikraćenim. Pogotovo kad je pri dijeljenju komplimenata od njega bolje prolazio ne samo njegov šogor, skladatelj i pijanist Božidar Kunc, nego i jako mlad glazbeni talent pijanist Stipica Radić, unuk vodećeg hrvatskog političara Stjepana Radića. Ako iz familije još dodamo priženjenu pijanisticu Miru Malenčec Cekuš, te njenu šogoricu, sestru slavnog kompozitora Šuleka, onda nije čudo da se u familiji s ponosom govorilo kako je to „pravi umjetnički sercclei“ u ljetnoj rezidenciji Gavrilović u Novom. Ulaznice se, naravno, nisu naplaćivale i za posjetitelje iz susjedstva, ponajviše goste iz susjednog uglednog hotela „Katz“.
Kao moderan privatni poduzetnik Đuro Treći nije se, naravno, mogao zadovoljiti samo obiteljskim sjećanjima i pričama, nego je iskoristio prvu priliku koja mu se ukazala i odmah na početku devedesete i kupio vilu „Gavrilović“, makar je i po drugi put platio. Isplatilo se, jer je osobno mogao organizirati sadržaje, kao što su okupljanje bajkera ili regate, na koje podsjeća u novljanskoj luci usidrena brodica „Gavrilović“, a kojoj je kumovala – a tko drugi nego obiteljska maskota i legenda Jelica. Naravno, tada već u poznim godinama. I sastavljati listu gostiju, od kojih je posljednjih desetak godina najpoznatije ime ugledna, i Hrvatskoj na putu u Europsku Uniju, uvijek naklonjena europska političarka Doris Pack.
Isplatilo se – kako bi to gazda Đuro na svoj tih i diskretan način rekao – ako ni zbog čega drugog, a onda da se još jednom sam uvjeri kako je Gavrilovićeva zimska u ljetnoj šemi, podjednako za slavne i anonimne, privatne i slavne goste, kao i, naravno, masovan komercijalan turizam, dobitnička kombinacija.
