Samo jednom hrvatskom banu u povijesti generacije su „ustajale“, čak i u godinama nakon Drugog svjetskog rata kad se za hrvatsku budnicu „Ustani bane“ išlo u zatvor. A nosači zvuka, koji zazivaju bana Jelačića, prodavali su se masovno, iako u velikom strahu i u teškoj ilegali.
O Jelačiću kao državniku, vojniku i povijesnoj legendi zna se sve od revolucionarnih dana 1848., njegovu ustoličenju u prvom hrvatskom građanskom Saboru, njegovim zaslugama za ukidanje kmetstva, uvođenju hrvatskog jezika u društveni i politički život te, za Zagrepčane važnoj ulozi, u odlučivanju za spajanje zagrebačkog Gradeca i Kaptola u jedinstveni grad Zagreb. Posebnu pozornost na bana Josipa Jelačića odigrat će sudbina njegova spomenika, postavljenog na glavni gradski trg 1866. te vandalskog skidanja od strane komunističkog režima 1947., kao i njegovo ponovno vraćanje na Trg 1990. Sve se to o banu Josipu Jelačiću manje-više zna, a manje je poznata Jelačićeva petrinjska linija. Ali Petrinjci se do dana današnjega diče Jelačićevim povijesnim tragovima podvučenim pod Petrinju, Glinu i cijelu Banovinu.
Godine 1837. Josip Gavrilović, tada već najviđeniji petrinjski mesarski majstor i jedna od čelnih osoba u petrinjskom mesarskom cehu, primljen je za pravog građanina grada Petrinje. Na temelju odluke Gradskog vijeća vojnog komuniteta Petrinja, donijete početkom veljače iste godine, diploma o pravu građanstva svečano mu je uručena 30.IV.1841. godine. Budući da je obitelj Gavrilović poznata po najvećem broju građanskih diploma, novoprimljeni građanin Grada Petrinje tih je godina još više zračio optimizmom u svom poslovanju. Osim što je bio izabran u vrhovništvo ceha, nedugo potom bio je imenovan i za vanjskog vijećnika Gradskog vijeća vojnog komuniteta Petrinja. U ovom neslužbenom Vijeću raspravljalo se o svim važnijim problemima i odlukama koje će potom biti upućene službenom Gradskom vijeću na konačno odlučivanje. Budući da su u „izvanjskom vijeću“ kao njegovi članovi prevladavali obrtnici i trgovci, sasvim je normalno da su u raspravama ponajviše bila prisutna pitanja i prijedlozi koja su u interesu ovih skupina, ali i ona koja su bila usmjerena prema podizanju razine cjelokupnog petrinjskog obrtničkog i trgovačkog poslovanja.
U proljeće sudbonosne 1848. nije se više raspravljalo samo o staleškim problemima, jer je i članstvo cehova snažno zapljusnuo val revolucionarnih previranja koji se počeo javljati u Habsburškoj Monarhiji. Nisu se, naravno, bavili visokom politikom, ali mahom su svi podržavali prijedloge koji su se javljali oko izbora novog hrvatskog bana, zatim preuređenja vojnih komuniteta i organizacije cehova. Naš Josip sudjelovao je na onoj važnoj sjednici Gradskog vijeća petrinjskog vojnog komuniteta 26.III.1848. godine, kada je Josip Jelačić jednoglasno proglašen počasnim građaninom grada.
Treba naglasiti da simpatije petrinjskih građana pa i viđenijih članova obitelji Gavrilović prema pukovniku Josipu Jelačiću potiču još od njegova dolaska u Glinu 1841. godine. Otada je Jelačić redovito posjećivao Petrinju, prijateljevao s mesarskim magnatom Gavrilovićem te u njegovoj kući u tadašnjoj Trgovačkoj ulici znao provesti mnoge sate u razgovoru i prijateljskom ozračju. Nema sumnje da su se tada na stolu ovog poznatog Petrinjca našli i neki zanimljiviji, i u to vrijeme najpoznatiji, Gavrilovićevi suhomesnati proizvodi, kao što je specijalna petrinjska kobasica, kasnije salama.
Da je pukovnik Josip Jelačić znao češće kušati Gavrilovićeve mesne proizvode, mogli bismo suditi i na temelju iskrenog prijateljstva koje je vladalo između Ivana Gavrilovića i Đure Jelačića, brata Josipa Jelačića, koji je u Petrinji boravio od 1842. do 1846. godine. Kao viši časnik u stožeru Druge banske pukovnije često je bio Gavrilovićev gost, jer su zajedno djelovali u gradskom Streljačkom društvu, osnovanom u Petrinji još 1816. godine. Do 1848. godine s njim u društvu nedvojbeno se nalazio i Josip Jelačić koji je često navraćao kod svog brata Đure. A kad se doznalo da je Josip Jelačić imenovan hrvatskim banom, mnogobrojni poznati Petrinjci, a među njima Ivo Gavrilović, novog bana Jelačića i njegove najbliže suradnike obavezno je častio svojim suhomesnatim proizvodima. Tako se zna da je Gavrilovićevom salamom i ban Jelačić omastio svoj slavni ufitiljeni banski brk.
Prethodna priča
Talijanski prsti u petrinjskoj salami
U ovoj našoj kolektivnoj psihozi zazivanja Europe, u kojoj sve češće dolazi do polarizacije i dijeljenja na eurofile i eurofobe, najpomirljivije djeluju oni treći koji, mada sramežljivo, ponavljaju „kako smo Europa oduvijek!“ A jesmo li baš?
Pročitaj višeSljedeća priča
Matina petrinjska salama za cara i bana
Iako je u prvoj polovici 19. stoljeća od mesarskih majstora iz obitelji Gavrilović najviše uspjeha imao Johann-Ivec Gavrilović, na sam vrh petrinjske mesarske dinastije kronike stavljaju Matu Gavrilovića, po kojem se službeno i danas na Zimskoj salami piše „Mato Gavrilović i sinovi“.
Pročitaj više