Ova web stranica koristi kolačiće tako da vam možemo pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Podaci o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije poput prepoznavanja kod povratka na našu web stranicu i pomaže našem timu da shvati koji su dijelovi web stranice vama najzanimljiviji i najkorisniji.
Prije Prvog svjetskog rata, u modi su bili ženski šeširi sa širokim obodom, ukrašeni cvjetnim aranžmanom ili paunovim perjem.
Onkel Stepho, Stevo ili Stjepan Gavrilović, svojoj je šurjakinji Paulini u Petrinju iz Pariza donio na poklon elitni veliki šešir s visokim paunovim perom po zadnjoj modi najpoznatijih pariških modnih kreatora. Šogorica Paula je isprobala šešir i rekla potiho da je drugi u kući ne čuju: „Pa to je kao da na glavi nosiš jedro!“ te ga ubrzo poklonila svojoj sestri Lei Benović koja je od nje bila posve drukčija, i po ponašanju, i po oblačenju. Onkel Stepho bi svaki put kad bi navratio u posjet upitao: „Pa kaj je s tim šeširom, zakaj si ga opet posudila Lei?“ Tako bi ju dovodio u nezgodnu situaciju i sam je u tome uživao.
Deviza bake Paule bila je živjeti dostojanstveno i skromno i ne upadati u oči svojim ponašanjem i izgledom. Pogotovo joj ne bi palo na pamet da se s takvim ekstravagantnim pokrivalom na glavi slika u svakodnevnom pomaganju gradskoj sirotinji, tj. u humanitarnom radu gradonačelnikovice, kako su ženu gradonačelnika u žargonu zvali. Supruga gradonačelnika Gjure Gavrilovića, govorila bi za se, da se mora znati ne samo kako će potrebitim ljudima pomaći, nego i kako će pri tom izgledati i ponašati se. Mlada Paula i u vlastitoj kući imala je dobar odgoj. Dolazi iz ugledne petrinjske obitelji, kao i njen odabranik Gjuro. Lokalne novine o njihovoj vezi bilježe: „Gosp. Gjuro Gavrilović, suvlasnik Prve hrvatske tvornice salame, sušena mesa i masti, zaručio je na 29. lipnja 1898. godine umiljatu gospođicu Paulu Herzegovu, kćerku pokojnog uglednog petrinjskog trgovca Ivana Hercega i gospoje Sidonije, sada udate Greiner. Ovom zarukom stupaju u rodbinsku svezu dvije ugledne i rodoljubne hrvatske porodice u gradu Petrinji. Mladim vjerenicima od srca čestitamo.“
Mladoj snahi Paulini nije bilo dovoljno da igra prvu damu u gradu Petrinji. Njenom temperamentu i radoholičarskoj prirodi trebalo je više od novostečenog statusa supruge prvog petrinjskog industrijalca i gradonačelnika pa se brzo aktivirala kao volonterka u raznim dobrotvornim priredbama i izravnom pomaganju gradskoj sirotinji. U kasnijim godinama, dok je već živjela u Zagrebu, u slobodno vrijeme najdraža joj je bila pokoja partija kartanja s prijateljicama, a pogotovo partija bridgea. I barem jednom tjedno sastajala se s prijateljicama na bridžu. Tu je bila redovito gospođa Bersa, supruga skladatelja Blagoje Berse, gospođa Livadić, supruga također skladatelja Ferde Livadića te izvjesna gospođa Szavich Nossan. U Novom Vinodolskom redovito ju je posjećivala i svjetska operna diva Zinka Kunc. A nije čudo da je oko sebe okupljala žene uglavnom iz glazbenog miljea, jer je i sama jako lijepo svirala glasovir i prijateljevala s mnogim muzičarima tog doba. Svake je večeri do duboke starosti svirala glasovir, barem sat-dva dnevno.
Sudbina bakinog elegantnog šešira s paunovim perom nasljednicima nije poznata. Zna se samo da je rano ostala udovica – suprug Gjuro Prvi od srčane kapi umire sa samo pedeset i tri godine. Udova Gavrilović s djecom će ostati živjeti na Zrinjevcu. I zna se da je jako voljela svog sina Gjuru Drugog te joj je teško padalo da ga, nakon njegova robijanja, kamo su ga 1945. komunisti poslali na teški fizički rad (kao dugogodišnji športaš tu je fizičku torturu, za razliku od mnogih drugih robijaša, s lakoćom izdržao!), te kasnih pedesetih Gjurinim bijegom u emigraciju, nikad više nije vidjela.
Kao snaha Gavrilović kronološki na red dolazi lijepa Dody, odnosno Sidonija Grohovac. Dody nije Petrinjka, nego rođena Fiumanka. Stric Ivo Grohovac, po godinama Matoševa generacija bavio se izdavaštvom, te je objavio čak tri zbirke pjesama posvećenih rodnoj Rijeci i Kvarneru, a u Riječkom novom listu je u rubrici Negda i sada pod pseudonimom Tik – tak, par godina objavljivao čakavski podlistak, po mnogo čemu zanimljivo štivo koje i danas pruža svojevrstan uvid u društvenu i kulturnu zbilju Rijeke s početka 20. stoljeća. Dakle, Dody u Petrinju dolazi kao mlada supruga uglednog liječnika i porodničara, doktora Čubelića, koji je u Petrinji otvorio ordinaciju. Stan je unajmio kod obitelji Schram, a Dody se vrlo brzo sprijateljila sa svojom vršnjakinjom Mary Schram, kasnije udane Tedeschi. Do prvog viđenja između Dody i Gjure Drugoga, dolazi kod Šramovih, kada je Dody svojeg budućeg supruga doživjela kao u sceni kakvog starog ljubavnog romana. Ugledala ga je s prozora na bijelom konju i odmah je bila sigurna da je to njen „pravi princ“ – i to doslovno na konju!
Šarmantna Dody Gavrilović bila je jako osjetljiva na vlastite godine te nikad nije priznavala kada je rođena. Uspjela je čak i u službenim dokumentima poigrati se skrivača s godinama pa je tako jednom bila rođena 1905. a drugi put 1912. A u visokoj starosti često bi citirala neko talijansko pismo, posve romantično ljubavno pisamce, koje joj je, navodno, napisao neki krasni mladi talijanski oficir krajem Prvog svjetskog rata, a kako je u uniformi imao i šešir iliti škrljak s perom, mora da je pripadao alpskoj, brdskoj trupi. No, ako je baka Dody bila rođena ’10. ili ’12. nije joj on mogao tada pisati ljubavna pisma, jer je bila ipak premlada, još curička, dijete. Kada je umrla, to je zadavalo velike muke njenoj kćerki Nani. Nikako da joj pronađe rodni list potreban za ukop. Kako je Dody uspjela promijeniti datum rođenja moguće je samo stoga, što su se države mijenjale, a vjerojatno je diktirala činovniku što da piše, uz onaj svoj poznati smiješak i prirođeni šarm, pa zbunjeni činovnik nije provjeravao u ranije dokumente… Kako inače? Mora se priznati da je bila feš žena i šarmantna dama.
Baka Dody, napominju danas njeni unuci, niti pod razno ne bi voljela da ju se naziva bakom. Bila je jako osjetljiva po tom pitanju i njen suprug bi znao reći da bi se ona namazala s kolomazom ak’ bi joj netko rekao da će biti ljepša od toga. Uvijek je bila vrhunski dotjerana, s perlama i frizurom. Jedan obožavatelj joj je jednom, malo nespretno, rekao „Milostiva Gavrilović, vi kak’ da spavate u formalinu, niš’ se ne mijenjate“!
S generacijama, što će reći s godinama, mijenja se, naravno, i fabula prvog poznanstva i bračnog života između oca Gjure Drugog i sina, današnjeg vlasnika „Gavrilovića“, Gjure Trećeg. Ako vas je ono s „pravim princem na konju“ iz prethodnog koljena, podsjetilo na scenu iz klasičnog romana, evo odlomka iz moderne suvremene beletristike. I sve ispričano u prvom licu. I to iz usta glavnog ženskog lika. Iako se čita kao fikcija, riječ je o realističnoj ispovjednoj prozi. Zato to i dajemo u obliku novinskog intervjua Margaret Winklohofer Gavrilović:
„U zagrebački Generalni konzulat Republike Austrije, gdje sam se zaposlila 1966., i tu u službi provela tek tri mjeseca, događa se sudbonosni susret s Đurom. Kao austrijski državljanin, Đuro Gavrilović morao se prijaviti svom konzulatu. Kad je u ljetu 1966. Đuro došao na prijavu u Konzulat, primila ga je moja kolegica, jer ja sam slučajno bila odsutna. Za austrijski nacionalni praznik 26. listopada iste godine, pripremili smo prijam za naše građanine, što je uobičajeno u diplomatskom svijetu. Na prijam je došao i Đuro. Zapravo, došao je zbog moje kolegice, ali ona je bila na godišnjem odmoru, pa je naletio na mene. Kako je u to vrijeme studirao, činilo mi se da je prilično gladan – puno je jeo! Ne znam što mu se te večeri više svidjelo: hrana ili ja? No, iste me večeri pozvao da iziđem s njim. Djelovao je pomalo boemski, što me odmah privuklo. Bio je šarmantan… Otišao se presvući i potom me poveo u romantičnu gornjogradsku „Tavernu“. Poslije večere moj me Đuro otpratio kući, a kako je znao da kod kuće imam austrijsko pivo i cigarete, odmah se pozvao na pivo. Rekla sam: „Ne večeras. Može sutra“. Doista, sutradan oko 19 sati Đuro je došao na austrijsko pivo i – ostao. I svaki dan sve više njegovih stvari u mojem stanu. Otad smo zajedno živjeli. Đurina majka skandalizirala se kad je čula da živimo nevjenčano pa smo se nakon godinu dana odlučili vjenčati. Naše vjenčanje, međutim, nitko nije shvatio ozbiljno. Ni naši roditelji, niti moje kolege u Konzulatu. Čak nisam dobila ni slobodan dan za vjenčanje. Odlučili smo se stoga vjenčati na blagdan Male gospe u rujnu 1967., kad se u Konzulatu ne radi. To je bio petak, a ja sam već u subotu bila dežurna. No, kako se u velikom gradu na blagdan ne može pronaći slobodan matičar, odlučili smo se vjenčati u malom mjestu Bruck a. d. Leitha u Burgenlandu, u Gradišću. Đuro i ja smo u četvrtak sjeli u kola i odjurili da bi se u petak vjenčali, kako bih se u subotu mogla vratiti na posao u Zagreb na Konzulat. U toj smo žurbi i zbrci zaboravili ponijeti dokumente. Đuro je nešto od svojih dokumenata imao, ali su nedostajali moji. Matičar je rekao da nas bez dokumenata ipak ne može vjenčati pa je moj Đuro smjesta sjeo za volan, s kojim je oduvijek bio na ti, i odjurio k mojim roditeljima u Beč. Oni još uvijek nisu vjerovali da ćemo se mi ozbiljno vjenčati. Kad se vratio i kad smo konačno sa svjedocima stali pred matičara, matičar se zagledao u mene i kroz osmijeh kazao Đuri: „Vaša supruga ipak nije toliko stara da bi bila rođena 1908.“! U onoj žurbi Đuro je pokupio mamine dokumente. Kako se i mama i ja zovemo Margaret, lako je došlo do zabune. Opet je moj Đuro sjeo u auto i odjurio u Beč po moje dokumente. No, kad se vratio, matičar je rekao: „Djeco moja, sad je podne, ja ću objedovati, pa ću malo prileći, a vi dođite popodne…“ Tako je i bilo. S kumovima i Đurinim ocem, koji je jedini od obitelji prisustvovao vjenčanju – Đurina mama bila je u bolnici, a moji nas nisu ozbiljno shvaćali – prvo smo obavili svečani svadbeni ručak u seoskoj gostionici, a popodne u četiri konačno stali pred matičara. Po vjenčanju, odmah smo sjeli u auto i požurili u Zagreb, jer sam sutradan morala biti na poslu u Konzulatu. Uza sve to, vani je kišilo, bilo je hladno i poledica na cesti…“
Dramaturgija Margaretinog vjenčanja s Đurom Trećim, današnjem vlasnikom mesne imperije, potpuno je, dakle, realistična i dijametralno suprotna od prethodnih Gavrilovićevih snaha. Sjetimo se još jednom „pravog princa“, i to doslovno na konju(!), Gjure Drugog, i usporedimo s Margaretinim priznanjem kako joj se njen Gjuro „dopao zato što je djelovao boemski“ (boem, a ozbiljan i uspješan industrijalac!). A sjetimo se portreta od vlastite bujne smeđe kose, koji je za sjećanje na svoju prerano umrlu suprugu (umrla u 29. godini), ostavio Mato Prvi. Pa prva i jedina snaha koja je u obitelj došla razvedena s dvoje djece (Mato Drugi). I, naravno, do bake Pauline, dobrotvorke i aktivne suradnice svog supruga, suvlasnika petrinjske Tvornice i gradonačelnika Petrinje (Gjuro Prvi) i njenog mondenog šešira s paunovim perom, a ispod kojega smo, eto pokušali, makar provizorno, okupiti Damski klub Gavrilovićevih.
Prethodna priča
Petrinjska Zimska kao francuski konjak!
Malo se danas zna da su u stvaranju Gavrilovićeve salame isprva sudjelovali i Talijani. Članovi obitelji Cimbaro iz okolice Udina iskoristili su ponudu iz Petrinje koja se sezonski poklopila s njihovim osnovnim poslom pa su tako tri generacije te talijanske zidarske obitelji zimu provodili u malom gradiću Petrinji i pripremali razne mesne specijalitete.
Pročitaj višeSljedeća priča
Talijanski prsti u petrinjskoj salami
U ovoj našoj kolektivnoj psihozi zazivanja Europe, u kojoj sve češće dolazi do polarizacije i dijeljenja na eurofile i eurofobe, najpomirljivije djeluju oni treći koji, mada sramežljivo, ponavljaju „kako smo Europa oduvijek!“ A jesmo li baš?
Pročitaj više