Kulturna baština

Obiteljske priče temeljene na stvarnim događajima iz duge povijesti obitelji Gavrilović.

Krava sa sajma poštenom nalazniku novčanika

To se zove peh.

Pozoveš svoju odabranicu na prvi spoj i velikodušno je odvedeš u gornjogradsku „Tavernu“ na prvu zajedničku večeru. Kroz usta ti klize odabrane delicije začinjene i slatkorječivim komplimentima na račun mlade dame, kojoj se pod svaku cijenu želiš dopasti, pa čak je i impresionirati. A onda dođe kraj, The end filmskim krupnim planovima, koje obje strane stola,  svatko za se, želi zauvijek sa sobom ponijeti. I onda taj peh, ilustriran krupnim planovima kavalirove ruke u džep, najprije i jedan džep, pa drugi, treći…  Ali ni treća sreća ne pomaže.

Novčanika nema, a to je za prvu zajedničku večeru uznemirujuća činjenica, koja će se u dugom složnom i sretnom braku izrasti u simpatičnu kućnu anegdotu, u kojoj Đuro Gavrilović, današnji gazda obiteljske mesarske imperije, na prvi spoj s budućem ženom dolazi bez novčanika. A račun kavalirski plaća, naravno, njegova odabranica dugogodišnja supruga Margarita Gavrilović koja će tu zgodu iz gornjogradske „Taverne“ 1967. u svom zabavnom tonu često ispripovijedati u obiteljskom krugu, unutar četiri zida. A nedavno i javno, u povećem novinskom intervjuu.

Da je na naš prvi spoj došao bez novčanika, tako da sam večeru za oboje sama platila, ne bi bilo vrijedno spomena, da ne oslikava Đurinu boemsku narav, koja me u tim prvim danima, moram priznati, i osvojila. Ali i kasnije kroz godine braka, moj bi suprug često zaboravljao novčanik, tako da sam se brzo navikla da, nažalost, u sve rjeđim izlascima, obavezno ja plaćam ceh.  A kad moj gazda Gavrilović odlazi na sastanak ili druženje s poslovnim partnerima, obavezno ga ispraćujem pitanjem je li uzeo novčanik?!

Naravno da je bespredmetno govoriti o škrtosti, pogotovo kad se zna da je riječ o jednom od vodećih industrijalaca. Prije bi se u takvom slučaju s rukom u praznom džepu, Đuru moglo zamislite kako kroz svoj poznati diskretan smiješak ponavlja onu poznatu narodsku da – samo djeca i bedaki pokazuju novce!

Vratimo film unazad! Godina otprilike 1935., stočni sajam u Velikim Zdencima, a s Đurinim novčanikom odigrala se posve obrnuta zgoda. Taj put je to bio Gjuro III., i taj put gazda Gavrilović ne da je novčanik zaboravio, nego ga je, i to punog novca, izgubio.

***

Pa vidi ovo: kuruza samo 100 dinara jeftinija od šrota. Onda se šrot više isplati, daš malo više, ali bar ne moraš mljeti!

Neću reći da je ta rečenica uhvaćena usput u obilasku stočnog sajma u Velikim Zdencima, gdje je gazdi Đuri ispario buđelar pun love. Kako su svi sajmovi slični k’o jaje jajetu, možda s malko drukčijom malarijom, nije lako povući crtu iliti granicu. Na svakom našem sajmu vlada zakon da nema zakona i da se sve odvija po uobičajenoj špranci tradicije, lokalnog kolorita, običaja i mentaliteta. Stoga se vratimo onoj citiranoj sceni, gdje kupac ili gazda, kako se svi kupci na sajmu, malko pretenciozno, ako ne i dodvornički, tituliraju. Vratimo se, dakle već citiranom kupcu – gazdi, zainteresiranom za ponudu kukuruzne hrane za pajceke, kojem već iskusno kroz prste protiču potočići žutih kaloričnih zrnja.

A da nisi ti sve to skupa smljel – sa štručkima?!

Aaha! I s kukuruzinjem – nek se vidi raskoš!

Prodavačevo lice je mlado, nasmijano. Kupac je stariji nepovjerljiv. Još jednom ruku šalje u izvidnicu, potom nekoliko usitnjenih zrnaca prinosi nosu i njuši.

Koliko imaš?

Još dvije vreće.

Tovari obje. I vreću kuruze.

Od stoke jedino – svinje. Umjesto stočnim, kako ga zovu, mogao bi se baš prozvati i svinjskim, iako mu ni taj naziv nije upriličen. Redaju se kupčeki svaštarija, bez reda i poretka. Lanci za bicikle, iznošena odijela,  brente i kace, pa do purana, race i osamljene tužne krave. S tim da krave i veliku stoku općenito ne možeš brojiti grlima. Izuzev onih nekoliko grupiranih svinja, koje su se uspjele održati na životi i, hvala bogu, na cijeni.

Pošto, gospa, pajceki?

Ak zemete sve troje…

Preveč!

Šteta mi je raspariti. Živinčad je naviknuta jedno na drugo.

Opla – smješka se kupac – još ćemo pajceke nazivati, ako ne baš kućnim, ali možda dvorišnim ljubimcima!

Malo dalje pljuskanje po svinjskom hrptu, podcrtava njegove riječi:

To je roba! Kad zrasteju – ni zere masti. – Očete muško ili žensko? Može i obadvoje. A može i svih petero…

Sljedeći prizor podsjeća na kravlji dječji vrtić. Telići. Toliko ih vidjeti na jednom mjestu zbilja je lijepa slika. Zato na sajmu sa strahopoštovanjem kupci prilaze, uzajamno se njuše, a prsti sami od sebe dodiruju topli podatni teleći but. Mnogim kupcima, ili bolje reći posjetiteljima, to je, nažalost, i jedina prilika da teletinu pipnu. Čak ni sočno cjenkanje nije pomoglo, jer za sočno i skupo meso i tak nije bilo penez!

***

Gazda Đuro Gavrilović, kojem je u toj vrevi ispario novčanik doživljava ugodno iznenađenje. Prilazi mu pošteni nalaznik Jura Bahun (imenjak). Nađeno vraćeno. Ima, eto, i takvih. Gazda se nalazniku zahvaljuje i priupita ga kojim se povodom našao na sajmu? Mještanin mu odgovori kako je došao provjeriti kakve su cijene krava, jer bi mu jednu kravica zbilja dobro došla. Bilo bi mlijeka i sira za familiju s četvero dječjih usta, koja doma čekaju gladna. Na to mu gazda Đuro mirno, bez imalo patetike, uzvrati da izabere najbolju kravu dojilju. To je s njegove strane poklon poštenom nalazniku. Svemu je svjedočila Ankica Šotola iz Velikih Zdenaca.