Zvonimir Milčec

Serenada ispod prozora gradonačelnika Gavrilovića

Serenada ispod prozora gradonačelnika Gavrilovića

Većina vodećih ljudi petrinjskog Gavrilovića, i to kroz gotovo sve generacije, aktivno je sudjelovalo i u komunalnom, političkom i društvenom životu Petrinje. Uglavnom su bili gradski zastupnici, osim u jednom slučaju kad je jedan od braće Gavrilović izabran za gradonačelnika. I to na opće zadovoljstvo Petrinjčana, koji će to odmah pokazati na svoj osebujan i spektakularan način, a o čemu gradske kronike bilježe:

„Sveobće oduševljenje, što je najbolje dokazala impozantna serenada koja je istu večer pred stanom g. gradonačelnika upriličena. Velika povorka sa krasnim lampionima i bakljama (preko 200 njih na broju), došla je oko pol devet sati pred gradonačelnikov stan, gdje je gradsko-vatrogasna glasba odigrala tri komada, a hrv. pjev. družtvo Slavuj odpjevalo tri birane skladbe. Kad se je g. gradonačelnik pokazao na prozoru, da se zahvali na izkazanoj mu počasti, nasta neopisivo klicanje koje je

 

 

trajalo sve dotle, dok se serenada nije svršila i prisutnici razišli. Grad Petrinja može si samo laskati i ponositi se što je izabran gradonačelnikom čovjek, proniknut dobrim svojstvima, dušom i srcem Hrvat, a uz to domaći sin, koji će za sjegurno htjeti i znati raditi za što veći procvat rodnog si mjesta i mile domovine!..."

Serenadom pod prozorom i laskavim domoljubnim riječima svojih sugrađana i birača, počašćen je novoizabrani gradonačelnik Đuro Gavrilović Prvi, o kojem kronike nadalje zapisuju: „Častno mjesto povjeri prokušanoj, povjerljivoj i uvaženoj osobi, koja će htjeti i znati s istim skopčane dužnosti izvršivati na sveobće zadovoljstvo. Razumijeva se da je kod toga došlo do raznih mnijenja. Ali svi oni, koji misle i malo otačbenički, želili su i zahtjevali, da se na to mjesto postavi g. Gjuro Gavrilović, pa je dan 26. travnja 1900. – kad je taj izbor proveden – bio po naš grad nešto veličanstvena, jer je primio gradonačelničku čast Hrvat dušom i tijelom domaći sin, koji, proniknut lijepim i dobrim idejama, znati će sve tako udesiti, da će uprava i blagostanje grada cvasti.

Tog dana sve se je u našem lijepom gradu veselilo, sve bijaše uzhićeno, a onako svečana serenada, kakovu je gradjanstvo svom miljeniku navečer pred njegovim stanom priredilo, ne pamti se kod nas. Sve mlado i staro, što je samo moglo, pohitilo je u taj tren na naše šetalište, gdje se je povorka sakupljavala, da pozdravi svog novog glavara, da mu pokaže svoje poštovanje, ljubav i odanost. U novoizabranog našeg gradskog načelnika polažu se velike nade.

 

 

Sveobće je mnijenje, da će on – poznat zbog svog rodoljublja – mnogo doprinjeti procvatu našeg grada. Eno, jedna od najvećih želja gradjanstva, svakako je ta, da se po mogućnosti kod izgradnje banovačke željeznice, uzme u što veći obzir promet grada Petrinje. Nadalje, uredjenje kanalizacije, gledom na zdravstvene obzire grada, kao i pospješene zabrane kućarenja, te što skorije namještenje vojnog štaba, sve su to pitanja koja živo zasijecaju u procvat grada, ne uzimajuć ovdje u obzir mnogo drugih manjih zadataka, za koje je nade, da će u skoroj budućnosti biti riješeni na podpuno zadovoljstvo. To su dakle glavna pitanja, oko kojih će imati naš novoizabrani gradonačelnik započeti svoje djelovanje."

Ovoliki domoljubni naboj o izboru Đure Gavrilovića za gradonačelnika Petrinje reakcija je na dotadašnjeg „promađarski" orijentiranog gradonačelnika Ivana Janka Štromara. Za vrijeme njegova mandata u Petrinji je bilo izuzetno napeto ozračje, ne samo među zastupnicima, nego i u cijelom gradu. Za izbore novog gradonačelnika Vlada je bila prisiljena poduzeti najviše sigurnosne mjere, pa je Đuro Gavrilović izabran pod budnim okom podžupana Marka Aurela pl. Fodroczyja. A radnički aktivist Janko Rohs, koji je

 

 

radio na osnivanju Hrvatske radničke zajednice u ime petrinjskih radnika, već je drugog dana nakon izbora (28. IV. 1900.) o prvom čovjeku Petrinje ispjevao i prigodnu pjesmu, naslovivši je:

„Zdravo da si hrvatski nam sine,

koji si niko iz naše sredine,

Zdravo da si uzor-gradjanine,

Zdravo, zdravo, sve iz srce kliče:

Bog poživi nam Gavriloviće,

A na poseb Tebe, dragi načelniče!"

U stavu gradonačelnika Gjure Gavrilovića i njegovog dobrotvornog rada svakako moramo spomenuti da je on bio prvi „i jedini" petrinjski gradonačelnik, koji se odrekao plaće s tog osnova i poklonio je za utemeljenje „Zaklade Gjuro Gavrilović" od čije su se svote kamate trebale trošiti u dobrotvorne i domoljubne svrhe. Osim toga s iznosom od 400 kruna pomagao je siromašnoj djeci u Istri, 400 kruna poklonio je društvu Mensa academica u Zagrebu, a iz tih primanja godišnje se također pomagalo nemoćnim i siromašnim u gradu Petrinji. Njegovi suvremenici opravdano su primijetili i naglasili potrebu sličnog ponašanja i „među ostalim mogućnicima, jer bi tada našem narodu svakako nastupili ljepši dani - dani rada, a ne fraza u kojima se već svi gušimo."

 

 

Gradonačelnik je bio u dvogodišnjem mandatu od 1900.-1902., da bi se 1908. ponovo popeo na vrh gradske uprave. Ovaj je put izabran za dogradonačelnika, koju će dužnost časno i na zadovoljstvo Petrinjaca obnašati još cijelo desetljeće, što će reći do završetka prvog svjetskog rata 1918. godine.

U tom razdoblju u Zagrebu će se izredati trojica najuspješnijih i najdugovječnijih gradonačelnika. Najprije Milan Amruš, i to u dva mandata, u prvom od 1890. do 1892, pa mandat od 1904. do 1910. U međuvremenu na kormilu glavnog grada rekorder je po dužini mandata – od 1892. do 1904. - Adolf Mošinsky. Nasljeđuje ga prethodnik iz devedesetih Milan Amruš, koji 1910. kormilo grada predaje zagrebačkom arhitektu Janku Holjcu. Kako se Holjćev mandat poklapa s trajanjem prvog svjetskog rata, u gradskim kronikama ga zbog toga nazivaju „ratnim" gradonačelnikom. Koliko god su ratne godine obećavale i donijele strah, stradanje, neimaštinu i glad, a gradski se proračun stanjio, to se i ostvarilo i pokazalo da novaca grad nema ni za goli život, a kamo li za veće komunalne zahvate, investicije i gradnju. Zato je prije eskalacije rata iskoristio svojih „pet minuta" i gradu ostavio dragulj secesije – staru zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice na Marulićevu trgu (1913.), pa godinu dana kasnije novi Kemijski laboratorij na južnoj strani istog trga. A iste godine Zagreb dobiva značajnu novčarsku instituciju, prvu takve vrste – Gradsku štedionicu, koja je u to doba još na uglu Petrinjske i današnje Amruševe.

 

 

A gradonačelnik Amruš se u svom prvom mandatu provozao prvim konjskim tramvajem (1891.), godinu dana kasnije pozvao iz New Yorka u Zagreb svjetskog znanstvenika Nikolu Teslu, da nam savjetom pomogne pronaći rješenje za elektrifikaciju grada, ali prvu uličnu električnu rasvjetu dočekat će u svom drugom mandatu 1907. Osnovao je prvu ubožnicu, a kako je po struci bio liječnik besplatno je davao svoje liječničke usluge starim i nemoćnim. Ustupio je vlastito zemljište i o svom trošku otvorio prvi dom za nezbrinutu djecu u Klinča Selu, a kako sam nije imao djece, a žena mu prije umrla, vlastite dvije velebne palače na Zrinjevcu oporučno je ostavio Gradu.

Najvidljivije tragove i do dana današnjega najatraktivnije razglednice Zagreba ostavio je za sobom Adolf Mošinsky. Hrvatsko narodno kazalište (1895. srebrnim čekićem - izradio ga kipar Frangeš Mihanović – svečano je otvorio sam car i kralj Franjo Josip). Velebna zgrada preko puta – Realka (danas Mimara) i, naravno, Umjetnički paviljon s uređenjem Trga Franje Josipa (danas Trg kralja Tomislava), te stvorio najkvalitetniju urbanističku cjelinu, tzv. Lenucijevu potkovu...

E, to je sada grad koji će postati Gjuri i njegovoj ženi Paulini nova zagrebačka adresa. Zajedno su 1906. na Trgu Franje Josipa 13 odabrali i kupili zidanu katnicu od uglednog građanina Josipa Stjepana Fesselhoferana za 60.000 kruna. Kao i sva njegova braća, otac i stričevi, Gjuro Prvi, uza sva svoja svakodnevna zaduženja u

 

 

obiteljskoj Tvornici, kao i u doba načelnikovanja Petrinjom, te u kasnijoj fazi dogradonačelnika, bavio se humanitarnim radom, a u čemu mu je uvelike pomagala supruga Paulina, koja se od svih snaha u Gavrilovićevoj obitelji, i samostalno i vrlo predano, upuštala u organizaciju i realizaciju raznih dobrotvornih akcija, a sve u korist svoje Petrinje i njenih potrebitih građana.

A novu ponudu za izbore 1918. najpopularnijih gradonačelnik i dogradonačelnik u posljednjem desetljeću 19. stoljeća otklanja, prema vlastitom iskazu, „zbog velikog posla u obiteljskoj tvrtci, te narušena zdravlja", a njegovi poštovatelji, primajući njegovu ispriku na znanje, ostaju uvjereni „da g. Gjuro Gavrilović neće ni u buduće zaboraviti svoju Petrinju i drage svoje sugrađane, makar da već stalno boravi u Zagrebu sa svojom suprugom Paulinom, poštivanom i vrijednom petrinjskom dobrotvorkom, te s njihovo dvoje napredne i lijepe dječice, Verom i Gjurom II."