Zvonimir Milčec

Krava sa sajma poštenom nalazniku novčanika

Krava sa sajma poštenom nalazniku novčanika

To se zove peh.

Pozoveš svoju odabranicu na prvi spoj i velikodušno je odvedeš u gornjogradsku „Tavernu" na prvu zajedničku večeru. Kroz usta ti klize odabrane delicije začinjene i slatkorječivim komplimentima na račun mlade dame, kojoj se pod svaku cijenu želiš dopasti, pa čak je i impresionirati. A onda dođe kraj, The end filmskim krupnim planovima, koje obje strane stola, svatko za se, želi zauvijek sa sobom ponijeti. I onda taj peh, ilustriran krupnim planovima kavalirove ruke u džep, najprije i jedan džep, pa drugi, treći... Ali ni treća sreća ne pomaže.

Novčanika nema, a to je za prvu zajedničku večeru uznemirujuća činjenica, koja će se u dugom složnom i sretnom braku izrasti u simpatičnu kućnu anegdotu, u kojoj Đuro Gavrilović, današnji gazda obiteljske mesarske imperije, na prvi spoj s budućem ženom dolazi bez novčanika. A račun kavalirski plaća, naravno, njegova odabranica dugogodišnja supruga Margarita Gavrilović koja će tu

 

 

zgodu iz gornjogradske „Taverne" 1967. u svom zabavnom tonu često ispripovijedati u obiteljskom krugu, unutar četiri zida. A nedavno i javno, u povećem novinskom intervjuu.

- Da je na naš prvi spoj došao bez novčanika, tako da sam večeru za oboje sama platila, ne bi bilo vrijedno spomena, da ne oslikava Đurinu boemsku narav, koja me u tim prvim danima, moram priznati, i osvojila. Ali i kasnije kroz godine braka, moj bi suprug često zaboravljao novčanik, tako da sam se brzo navikla da, nažalost, u sve rjeđim izlascima, obavezno ja plaćam ceh. A kad moj gazda Gavrilović odlazi na sastanak ili druženje s poslovnim partnerima, obavezno ga ispraćujem pitanjem je li uzeo novčanik?!

Naravno da je bespredmetno govoriti o škrtosti, pogotovo kad se zna da je riječ o jednom od vodećih industrijalaca. Prije bi se u takvom slučaju s rukom u praznom džepu, Đuru moglo zamislite kako kroz svoj poznati diskretan smiješak ponavlja onu poznatu narodsku da – samo djeca i bedaki pokazuju novce!

Vratimo film unazad! Godina otprilike 1935., stočni sajam u Velikim Zdencima, a s Đurinim novčanikom odigrala se posve obrnuta zgoda. Taj put je to bio Gjuro III., i taj put gazda Gavrilović ne da je novčanik zaboravio, nego ga je, i to punog novca, izgubio.

***

- Pa vidi ovo: kuruza samo 100 dinara jeftinija od šrota. Onda se šrot više isplati, daš malo više, ali bar ne moraš mljeti!

 

 

Neću reći da je ta rečenica uhvaćena usput u obilasku stočnog sajma u Velikim Zdencima, gdje je gazdi Đuri ispario buđular pun love. Kako su svi sajmovi slični k'o jaje jajetu, možda s malko drukčijom malarijom, nije lako povući crtu iliti granicu. Na svakom našem sajmu vlada zakon da nema zakona i da se sve odvija po uobičajenoj špranci tradicije, lokalnog kolorita, običaja i mentaliteta. Stoga se vratimo onoj citiranoj sceni, gdje kupac ili gazda, kako se svi kupci na sajmu, malko pretenciozno, ako ne i dodvornički, tituliraju. Vratimo se, dakle već citiranom kupacu - gazdi, zainteresiranom za ponudu kukuruzne hrane za pajcejke, kojem već iskusno kroz prste protiču potočići žutih kaloričnih zrnja.

- A da nisi ti sve to skupa smljel – sa štručkima?!

- Aaha! I s kukuruzinjem – nek se vidi raskoš!

Prodavačevo lice je mlado, nasmijano. Kupac je stariji nepovjerljiv. Još jednom ruku šalje u izvidnicu, potom nekoliko usitnjenih zrnaca prinosi nosu i njuši.

- Koliko imaš?

- Još dvije vreće.

- Tovari obje. I vreću kuruze.

Od stoke jedino – svinje. Umjesto stočnim, kako ga zovu, mogao bi se baš prozvati i svinjskim, iako mu ni taj naziv nije upriličen.

 

 

Redaju se kupčeki svaštarija, bez reda i poretka. Lanci za bicikle, iznošena odijela, brente i kace, pa do purana, race i osamljene tužne krave. S tim da krave i veliku stoku općenito ne možeš brojiti grlima. Izuzev onih nekoliko grupiranih svinja, koje su se uspjele održati na životi i, hvala bogu, na cijeni.

- Pošto, gospa, pajceki?

- Ak zemete sve troje...

- Preveč!

- Šteta mi je raspariti. Živinčad je naviknuta jedno na drugo.

- Opla - smješka se kupac - još ćemo pajceke nazivati, ako ne baš kućnim, ali možda dvorišnim ljubimcima!

Malo dalje pljuskanje po svinjskom hrptu, podcrtava njegove riječi:

- To je roba! Kad zrasteju – ni zere masti. – Očete muško ili žensko? Može i obadvoje. A može i svih petero...

Sljedeći prizor podsjeća na kravlji dječji vrtić. Telići. Toliko ih vidjeti na jednom mjestu zbilja je lijepa slika. Zato na sajmu sa strahopoštovanjem kupci prilaze, uzajamno se njuše, a prsti sami od sebe dodiruju topli podatni teleći but. Mnogim kupcima, ili bolje reći posjetiteljima, to je, nažalost, i jedina prilika da teletinu pipnu. Čak ni sočno cjenkanje nije pomoglo, jer za sočno i skupo meso i tak nije bilo penez!

 

 

***

Gazda Đuro Gavrilović, kojem je u toj vrevi ispario novčanik doživljava ugodno iznenađenje. Prilazi mu pošteni nalaznik Jura Bahun (imenjak). Nađeno vraćeno. Ima, eto, i takvih. Gazda se nalazniku zahvaljuje i priupita ga kojim se povodom našao na sajmu? Mještanin mu odgovori kako je došao provjeriti kakve su cijene krava, jer bi mu jednu kravica zbilja dobro došla. Bilo bi mlijeka i sira za familiju s četvero dječjih usta, koja doma čekaju gladna. Na to mu gazda Đuro mirno, bez imalo patetike, uzvrati da izabere najbolju kravu dojilju. To je s njegove strane poklon poštenom nalazniku. Svemu je svjedočila Ankica Šotola iz Velikih Zdenaca.