Zvonimir Milčec

Jelica, zauvijek Gavrilovićeva Jelica!

Jelica, zauvijek Gavrilovićeva Jelica!

U izboru kandidatkinje za zaštitni znak Gavrilovićeve salame nije bilo dileme. Nije se tražila darovitost bilo koje vrste, glas ili korak, kako to već ide, a još manje izgled i ljepota, što je za tako glamurozni marketinški projekt obično najvažnije. To je, dakle, posebnost petrinjskog izbora, a ako otkrijemo pravi povod izboru, onda nas nipošto ne očekuje pista s aktualnom misicom i novootkrivenom ljepoticom, nego običnom curičkom iz susjedstva ili familije i njenom omiljenom papicom, a koja se, kad se kao organizator pojavljuje Gavrilović, zove, naravno, Zimska salama.

Priča ide da je Jelica odmalena jako voljela papati. Uvijek bi šmugnula u tvornicu gdje su ju zaposlenici, koji su djevojčicu „prisvojili“, krišom hranili zimskom salamom. I tad će se povesti pitanje o zaštitnom znaku kultne salame, a izbor će, naravno, pasti na našu Jelicu, kasnije Jelu, koja je do kraja života voljela zimsku. Nije čudo da je baš njen lik okrunio i oplemenio izgled i imidž salame.

 

 

Uz to, pripala joj je čast da je izaberu za kumu regatne jedrilice „Jelica“ koja je s njenim likom na jedrima osvajala mnoge regate.

U povjesnici tvornice Gavrilović 1926. godina, osim po solidnom proizvodnom i financijskom poslovanju, bila je značajna i po svojevrsnom početku promoviranja poznate i specijalne Zimske salame, ali i ostalih mesnih prerađevina. I u ovom slučaju glavnu ulogu imaju članovi obitelji Gavrilović i pojedini savjetnici, članovi Ravnateljstva, ponajprije dr. Dragutin Cekuš i njegova supruga Vera rođena Gavrilović. Naime, te je godine prema liku njihove trogodišnje kćerke u Beču izrađen zaštitni znak tvornice Gavrilović i po njezinom imenu nazvan Jelica.

Tako imamo Jelicu, ali ne samo iz povjesnica i kronika, već je za pretpostaviti da u familiji Gavrilović ima još i živog sjećanja na nju, a što će se na jednom usputnom kavanskom druženju odmah otkriti. Teta Vesna, sestrična legendarne Jelice, i vremenski je najbliža Gavrilovićevoj maskoti i zaštitnom znaku. Na zajedničkoj fotografiji koju teta Vesna sama skenira i elektronski šalje, vidimo dječja kolica, a u njima mala Vesna, a uz kolica desetogodišnja djevojčica, tamnooka i tamnokosa, a uz to i vitka za djevojčicu koju opisuju „s masnom bradicom“ od svakodnevne papice i uživancije u salami. Jelica se nikad zbog toga nije hvalila, ili kako bismo rekli, napuhavala, nikad nije bila naduta i arogantna. Bila je korektna i skromna, konačno, i ona je pretrpjela Drugi svjetski rat i sve katastrofalne događaje nakon rata koje će Gavrilović preživjeti.

 

 

Teta Vesna podsjeća kako se govorilo da je kao mala djevojčica Jelica bila jako živa i komunikativna, te je, a to je uvijek tako bilo i kada je bila malo starija, voljela obilaziti i zavirivati po cijeloj tvornici. A kako je voljela jesti, tako je bila na radost radnika u tvornici koji je često hrane raznim proizvodima, a naročito se nju pitalo kako joj se što sviđa, ako bi se radio neki novi proizvod, neka pašteta... Zapravo su se uvijek zabavljali na njen račun, jer nije bilo toga proizvoda koji Jelici ne bi bio dobar ili čak izvrstan. Da se ne spominje Zimska koja je ipak bila na samom vrhu njenog tajnog jelovnika. Tako je i stradala njena uzorna linija iz mlađih dana.

Njena se majka s vremenom sve više brinula zbog kćerkine linije, jer Jelica bi i nakon povratka s ilegalnog obroka i kod kuće jela i to samo zato da se mama ne bi ljutila i da ne bi otkrila jedan njen tvornički prijestup. Tako je jednom došla doma pa ju je majka u društvu svojih prijateljica, koje su se našle u posjetu, upitala gdje li je tako dugo bila, a ona je rekla: "Igrala sam se s djevojčicama i šetale smo uz Petrinjčicu!“ A mama i njene prijateljice su se smijale i rekle: "Ma kako si to od šetanja tako masna oko ustiju? I bradica ti je nekako zamazana!" Jelica se sva uzvrpoljila i samo da nije zaplakala. Nije bila naviknuta lagati pa se u školi pričalo kako se Jelica sva zmota ako mora nešto slagati.

Zbog svoje veselosti, iskrenosti, finoće i dobronamjernosti Jelica Cekuš, udata Laktić iz Gundulićeve 50 doživjela je visoke godine, a kao prabaka umrla je 2007. i pokopana na Mirogoju. Teta Vesna Izaković zaključuje: „Zbog svih svih tih plemenitih karakteristika,

 

 

koje su dičile Jelicu od najranije mladosti, svi su je voljeli  i s razlogom je izabrali za Jelicu kao Gavrilovićevu maskotu i tvornički zaštitni znak čiji je lik jednom naslikao i znameniti slikar i crtač, Andrija Maurović.“