Zvonimir Milčec

Gavrilovićka iz djedove torbe

Gavrilovićka iz djedove torbe

Iako je mog dedu Slaveka palila karizma podsljemenskog tribuna, tako nešto nas djecu, njegove unuke, nije moglo zapaliti. Više smo se palili na njegov imidž i izgled. Bio je poznat po zelenom hubertusu, klapastom šeširu i potkresanom radičevskom brku.

Mene kao njegovog najstarijeg unuka, osnovca koji s Gornjeg Bukovca u osnovku u Harambašićevoj mora cipelcugom kroz cijeli Maksimir, jer se o busu tih ranih pedesetih samo pričalo, ali još ga nije bilo, najviše je intrigirala djedova stara kožnata torba ili rogožar. Rogožar je bio znak da se moj deda vraća sa sajmišta u Heinzelovoj ili Sesvetama, a kožna torba je bila sastavni dio gradske kostimografije, pogotovo za vrijeme zasjedanja Gradskog narodnog odbora, kojeg je moj deda bio stalni član s odborničkom legitimacijom.

Radićevac ne samo po škrlaku i brčićima, nego i po svjetonazoru, deda Slavek iz Remeta bio je jedini izvanstranački odbornik pedesetih, zahvaljujući, naravno, Veci Holjevcu, predsjedniku GNO-a iliti zagrebačkom gradonačelniku. Za Vecinog

 

 

načelnikovanja grad je pretvoren u veliko gradilište. Gradio se Zagrebački velesajam, Most slobode, zgrada Gradske vijećnice u Trnju, Dinamov stadion u Maksimiru pa ilički neboder... Gradski narodni odbor čvrsto je držao gradsku vlast u svojim rukama i štitio svoje odbornike ili, kako bismo to danas rekli, vijećnike odnosno zastupnike, ali koji, za razliku od svojih prethodnika iz pedesetih, ni izdaleka ne uživaju institucionalnu sigurnost.

Trebalo mi je vremena, kada sam i sam postao djed, da mi u ruke dođe djedova odbornička legitimacija s potpisom Večeslava Holjevca. - „U vršenju odborničke dužnosti odbornici uživaju imunitet. Za krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti odbornik ne može biti stavljen u pritvor ili istražni zatvor bez odobrenja predstavničkog tijela kome pripada (...)“. A teško da bi svoj potpis na djedovo skidanje imuniteta dodali i toliki podsljemenski muževi, kojima je njihov susjed i gradski odbornik Slavko Sršek narihtao legalne poslove na odvozu zemlje konjskom zapregom s iskopa brojnih gradilišta širom grada. Široka je bila i lista odvoza, mjerena uredno urezivanim rovašima i isplatnim listama, koja će uskoro biti transparentno izložena na novim kućnim fasadama i novo prekrivenim krovovima pod Sljemenom.

I u nama djeci, moj bi djed imao zaštitu, pogotovo kad bi rastvorio svoj rogožar ili kožnatu torbu. Somerica, jeger, safalada, plus komadićak suhog sira s hrskavom žemljom ili kajzericom. Događaj bi bio kad bi deda Slavek otvorio torbu i pozvao: „Dojdi! Danas,

 

 

dečec, imamo svetak, brkove bumo omastili pravom Gavrilovićkom!“ Kad sam neki dan pred svojim unukom Ivekom rastvorio oslikanu kutiju Gavrilovićeve zimske (poklon iz Petrinje za moju prvu kolumnu na Gavrilovićevoj web stranici) i kad je moj Ivek zajuškao, shvatio sam da samo u mojoj obitelji već peta generacija „juška“ nad stoljetnom suhomesnatom slasticom, tim jedinstvenim hrvatskim brendom na svjetskoj trpezi.